Vijeće Europske unije krajem je prošle godine dalo zeleno svjetlo direktivi o korporativnom izvješćivanju o održivosti (CSRD – Corporate Sustainability Reporting Directive). CSRD definira zahtjeve po kojima će velika, te mala i srednja poduzeća uvrštena na burzu izvještavati o pitanjima održivosti kao što su okolišna prava, socijalna prava, ljudska prava i čimbenici upravljanja (više o toj temi može se pronaći na https://www.consilium.europa.eu/hr/press/press-releases/2022/11/28/council-gives-final-green-light-to-corporate-sustainability-reporting-directive/). U skladu s tim, već su neka hrvatska poduzeća zaposlila stručnjake na pozicije managera održivog poslovanja (ESG – Environmet, Sustainability and Governance manager).
Što je to ESG i što radi ESG manager?
ESG je kratica za tri čimbenika održivosti, environmental, social and governance ili, okolišno, društveno i upravljačko načelo poslovanja. To su zapravo faktori koji, pored financijskih pokazatelja, daju dodatnu sliku poslovanja. Ne može se reći da se oni promatraju tek odnedavno. Oni se prate već od 60 – ih godina prošlog stoljeća, ali to nije bilo strukturirano i nije bilo dio regulative. Danas se malo više priča o ESG – u u kontekstu klimatskih promjena, ali ne ograničavamo se samo na tu komponentu. U okviru društvene komponente brinemo se o zaposlenicima, zajednici i društvu općenito, a u okviru upravljačke komponente, brinemo se o izboru članova uprave i nadzornog odbora, kao i o ispunjenju obveze prema vlasnicima. Danas je ESG dio Zelenog plana (Green Deal), inicijative EU – a čiji je cilj klimatska neutralnost do 2050. godine, tj., dovesti proizvodnju i apsorpciju ugljičnog dioksida na istu razinu do 2050. godine.
U skladu s tim, ESG manager je osoba zadužena za provođenje i praćenje inicijativa koje se tiču okolišnih, društvenih i upravljačkih čimbenika u poduzeću. Suradnici ESG managera su zapravo raspoređeni u svakoj točki lanca opskrbe jer svaka aktivnost zahtjeva provođenje i praćenje ESG inicijativa, a svi zajedno trebaju podršku uprave i vlasnika.
Od 2014. godine, velike europske kompanije obvezne su pisati nefinancijska izvješća (NFRD – non – financial reporting directive) koja su zapravo vrlo općenita i proizvoljna, pa se ta direktiva sada zamjenjuje s direktivom o korporativnom izvješćivanju o održivosti (CSRD – Corporate Sustainability Reporting Directive) koja je detaljnija i preciznija, a primjenjivat će se za velika poduzeća od 1.1.2024., tj., prvo će se izvješće predavati u 2025. godini za 2024. godinu.
Za sad su velike kompanije obvezne podnositi izvješće, i to u prvom redu o svom ugljičnom otisku. No, kad izvješćuju o utjecaju svog otiska, moraju izvješćivati i o otisku svojih uzvodnih i nizvodnih aktivnosti. To znači da aktivnosti dobavljača i kupaca utječu na otisak kompanije koju promatramo. Uključiti u izvješće sve dobavljače nema smisla. Zato se definiraju materijalne teme koje obuhvaćaju najvažnije aktivnosti i dobavljače, tj., najveći doprinos emisiji.
Što se tiče mjerenja ugljičnog otiska, postoji odobreni protokol koji mjeri emisiju plinova u tri opsega. Promotrimo li jedan proizvodni pogon, opseg 1 uključuje sve procese iz tog pogona. Na primjer, mjeri se temperatura koja je potrebna za proces lemljenja. Ta toplina utječe na okolinu. Opseg 2 je kupovna energija za grijanje i hlađenje što je, na primjer, struja. U tom slučaju emisija ne nastaje u promatranom pogonu već u pogonu opskrbljivača električne energije (npr., u pogonu HEP – a). Dakle, emisija iz opsega 2 također ulazi u izračun emisije. Opseg 3 uključuje GHG protokol (Greenhouse Gas Protocol), tj., između ostalog i dobavljače, kao i evaluaciju dobavljača u skladu s ovim kriterijima, a u kontekstu upravljanja rizicima održivosti. Tehnički, svaka se aktivnost (tj., potrošnja) množi emisijskim faktorom koji su izračunali stručnjaci iz područja. Izračun zapravo nije problem, ali uvijek je izazov organizirati mjerenja.
ESG izvješće i lanac opskrbe
Kao što smo već naveli, danas se malo više priča o ESG – u u kontekstu klimatskih promjena, pa u skladu s tim u svakoj točki svakog procesa možemo mjeriti utjecaj na okoliš, tj., ugljični otisak. Pritom mislimo na procesu u određenoj kompaniji, ali i na procese kod dobavljača i kupaca. Također, ako promatramo društvenu komponentu ESG – a, čak i činjenica da dobavljač nabavlja repromaterijal od svog dobavljača kod kojeg su uvjeti rada neprikladni za zaposlenike utječe na društvenu komponentu promatrane kompanije. Isto vrijedi i za procese kupca. Ako promatrana kompanija opskrbljuje trgovački lanac čiji su uvjeti rada neprikladni, to utječe na društvenu komponentu te kompanije. Što se tiče upravljačke komponente, tu moramo biti odgovorni prema vlasnicima, tj., moramo poslovati pozitivno i redovno izvještavati dionike.
Dosadašnje nefinancijsko izvješće je bilo općenito i proizvoljno, dok će se novo korporativno izvješće o održivosti pisati u skladu sa standardom (European Sustainability Reporting Standard) koji se još dogovora. Budući da će izvješće biti standardizirano, lakše će se pratiti pokazatelji, kao i uspoređivati poduzeća. Olakšat će se bankama prilikom odlučivanja o dodjeli kredita, te EU fondovima i potencijalnim investitorima.
Također, u izvješćima će biti potrebno definirati ciljeve poslovanja kao i načine i rokove postizanja tih ciljeva. Na primjer, treba odabrati strategiju dekarbonizacije. Da bi se provela određena strategija mogu se koristiti razna tehnološka rješenja za optimizaciju transporta i distribucije. Dakle, važna je i digitalna transformacija koja će doprinijeti realizaciji ciljeva.
Uzima se u obzir i tzv. dvostruka materijalnost. Znači, ne promatra se samo utjecaj poduzeća na okolinu već i utjecaj okoline na poduzeće. Na primjer, nedostatak radne snage u Hrvatskoj. To je društveni aspekt održivosti koji može negativno utjecati na interes potencijalnih investitora.
Zašto bi poduzeća koja nisu obvezna podnositi izvješće o održivosti bila motivirana da ga ipak podnesu? Upravo iz razloga koji je gore naveden. Ako je takvo poduzeće dobavljač poduzeća koje je obvezno podnositi ESG izvješće, onda će ga potonje poduzeće prije izabrati za dobavljača. Dakle, ESG izvješće postaje kriterij odabira dobavljača. Članovi u lancu opskrbe nisu više izolirani silosi već djeluju kao integrirana i koordinirana cjelina. I to je onda važno i u slučaju da je poduzeće koje je obvezno podnositi izvješće izlistano na burzi ili traži kredit u banci koja će sad uzimati u obzir taj kriterij prilikom dodjele kredita. Dolazimo do situacije da regulativa tjera članove lanca na suradnju i zajedničke inicijative bez obzira jesu li članovi lanca obvezni podnositi ESG izvješće.
Kakva je osviještenost i realizacija u Hrvatskoj po tom pitanju? Budući da je Hrvatska punopravna članica Europske unije, ona mora provoditi europsku regulativu. Možda nije ni važno kakva je svijest sad kad imamo Europski zeleni plan i direktivu o korporativnom izvješćivanju o održivosti. Jednostavno smo dio toga i moramo sudjelovati u realizaciji ciljeva tog plana (više o ciljevima može se pronaći na https://commission.europa.eu/strategy-and-policy/priorities-2019-2024/european-green-deal/delivering-european-green-deal_en). Također, HANFA planira financijsko izvješće i korporativno izvješće o održivosti integrirati u jedno izvješće.
Razmišljanja za budućnost
Iz razgovora sa stručnjacima, doznali smo da postoje kritike kako ciljevi direktive nisu dovoljno ambiciozni, ali i kritike da je cijela priča dosta birokratizirana. Na primjer, cilj iz Zelenog plana da se emisije u odnosu na 1990. smanje za barem 55% do 2030. godine su poprilično neambiciozne. U znanstvenim raspravama postoje dobri argumenti da bi taj postotak trebao biti veći.
Problem je i što prilikom postavljanja ciljeva ne možemo precizno izmjeriti koliko još imamo vremena do trenutka kad će porast temperature izazvati velike katastrofe. I nisu u pitanju samo visoke temperature već zaista klimatske promjene. Na primjer, svjedočimo poplavama i sušama, nije stvar samo u zatopljenju. Arktik se topi, i to ne izaziva samo viši vodostaj mora već i oslobađanje veće količine metana koji je staklenički plin i koji će ubrzati otapljanje još više. I posljedice današnjeg djelovanja će se vidjeti za 20, 30 ili 40 godina.
Plan o neutralnosti do 2050. godine vodi tek zaustavljanju porasta emisije. Također, Europa doprinosi emisiji ugljičnog dioksida s 5%. I ako ovim planom Europa i postigne neutralnost, još uvijek ostaje onaj drugi postotak od 95% kojeg treba sanirati. Pa se postavlja pitanje kako druge uvjeriti u opasnost što stvara plodno tlo za teorije zavjere.
Ono što je ohrabrujuće je da generacija Z polako ulazi u bazen radne snage, ali i stasaju kao potrošači, a oni su puno više skloniji temama o održivosti nego starije generacije. No ipak, postavlja se pitanje je li sve to skupa prekasno? I nije više pitanja hoćemo li imati posljedice već koji stupanj posljedica.
Moramo razmišljati i o klimatskim migracijama jer će veliki dio stanovništva promijeniti mjesto stanovanja uslijed klimatskih promjena. Hrvatska jako ovisi o turizmu, a turizam je vrlo podložan klimatskim promjenama. Priče o tome kako je Hrvatska mali zagađivač padaju u vodu kad se uzme u obzir povezanost subjekata i blizina drugih zagađivača. Znači, opet dolazimo do suradnje i međusobnog poticanja na ostvarenju ciljeva iz plana.
U svakom slučaju, čovječanstvo će se suočiti s klimatskim promjenama vrlo brzo. Zato je suradnja i zajedničko, koordinirano djelovanje izuzetno važno!