Intervju za časopis JaTrgovac

(1) Kako biste ocijenili razvoj logističkog sektora u Hrvatskoj od ulaska naše zemlje u Europsku uniju? U čemu se očituju najveće promjene?

Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, željela bih razjasniti razliku između logistike i lanca opskrbe. Logistika je starija od lanca opskrbe, te se odnosi na premještanje materijala i roba, a pod tim temeljno podrazumijevamo prijevoz i skladištenje. Na to se onda nadovezuje upravljanje zalihama, pakiranje i upravljanje rasutim i pakiranim teretom. Lanac opskrbe obuhvaća sve te aktivnosti, ali i tijek informacija. Dakle, lanac opskrbe je koncept koji je oplemenio logistiku u smislu da da je sve elemente logistike povezao u jednu integriranu i koordiniranu cjelinu, pa je lanac opskrbe tijek materijala i informacija koji pored logističkih elemenata obuhvaća i prognoziranje potražnje, agregatno planiranje (tj., S&OP – Sales and Operation Planning), nabavu, odnose s dobavljačima, te upravljanje proizvodnjom i kapacitetima.

Da bih odgovorila na gornje pitanje, promatrat ću samo logistiku, dakle premještanje materijala i roba, tj., transport i skladištenje. Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju otvorilo se veliko tržište, ali i pojavila veća konkurencija. Logistički sektor je dobio šansu razvijati se i širiti na nova tržišta, ali se i našao u puno jačem konkurentskom okruženju. Smatram da su se samo rijetki igrači u logističkom sektoru snašli u cijeloj situaciji i iskoristili otvaranje tržišta. Većina se posvetila jačanju svoje konkurentnosti snažnim snižavanjem troškova i maksimalnim iskorištavanjem resursa. Budući da željeznički, vodeni i zračni prijevoz zapravo niti ne uzimam u razmatranje, to se maksimalno iskorištavanje resursa odnosi uglavnom na zaposlenike i kamione. Fokusiranje na snižavanje troškova dovelo je do pucanja po šavovima, pa smo sad u situaciju da na hrvatskom tržištu rada nedostaje vozača kamiona i radnika u skladištu.

Moj suradnik, Ivan Ćosić, MBA kaže: „U govoru i literaturi na transport se gleda kao jednu kariku u lancu opskrbe, podjednako važnu kao i ostale,  no u praksi se to pokazuje netočnim. Kako bi jedan lanac bio siguran, sve karike bi morale biti podjednako čvrste i važne. Transport i skladištenje se nažalost najčešće veže isključivo uz pojam troška koji se želi kontinuirano reducirati, posebice od ulaska Hrvatske među članice Europske unije, čime se tržište i konkurencija znatno povećala.“

(2) Koje su najveće investicije realizirane u sektoru opskrbnog lanca u tom periodu te koliko smo se približili nekim zemljama koje predstavljaju benchmark ovog sektora?

Ako govorimo u kontekstu lanca opskrbe, značajne su se investicije dogodile u digitalizaciji procesa. Svima je jasno da će se efikasnost povećati ako se poduzeća digitalno transformiraju. Da bi hrvatska poduzeća mogla komunicirati s inozemnim, a sad već i hrvatskim partnerima i klijentima, neminovno je provesti digitalizaciju. Uvedene su aplikacije pomoću kojih se prati kretanje roba, pa se procesi unapređuju i ubrzavaju. Internetska trgovina je svakako doprinijela navedenom i po mojem mišljenju, hrvatska poslovna praksa u tom segmentu dobro stoji.

Ako govorimo u kontekstu logistike, značajne su se investicije dogodile u izgradnji velikih i modernih distributivnih centara i skladišta. Meni je posebno drag slučaj Konzuma d.o.o. koji je, istina neposredno prije ulaska u EU, izgradio dva distributivna centra, u Zagrebu i Dugopolju, te na taj način uveo centralno naručivanje što je bio rezultat računalnih simulacija i primjene matematičkih metoda optimizacije. Ovdje bih svakako još spomenula izgradnju logističkih centara u zoni Sveta Nedjelja, kao i izgradnju logističko distributivnih centara RALU Logistike d.o.o.,  Orbico d.o.o., eKupi, te Atlantic grupe kraj Velike Gorice.

Kad hrvatsku poslovnu praksu u čisto logističkom segmentu uspoređujemo s europskim zemljama, u prvom redu Njemačkom i Nizozemskom, po mojem mišljenju, mi ne stojimo loše. Ono u čemu uvelike zaostajemo je edukacija i razvijanje svijesti o konceptu lanca opskrbe. A najvažnije u svemu tome je svijest o integriranosti, koordinaciji, potrebi dobre komunikacije i transparentnosti. Moj suradnik Ivan Ćosić, MBA kaže: „Iako svi dionici lanca opskrbe koji djeluju kao zasebni entiteti teže informatizaciji, imaju sustave praćenja, warehouse management sustave,  te rade na optimizaciji ruta, zaliha, narudžbi, oni i dalje ipak djeluju zasebno i drže fokus na svojim poslovanjima. Nemaju jedinstvenu platformu sa dostupnim pravovremenim informacijama o statusima dolaska/odlaska, preuzimanja roba, već se sve zasniva na nekoordiniranoj komunikaciji između dionika. To je posljedica načina razmišljanja u kojem se oni ne prepoznaju kao karike u lancu koje ne mogu jedna bez druge.“

(3) Tko su nosioci tog razvoja: maloprodajni lanci, distributeri, uslužne logističke ili hrvatske proizvodne kompanije?

Definitivno maloprodajni lanci i distributeri, ali ih u stopu prate i uslužna logistička poduzeća. Maloprodajni lanci i distributeri imaju veću razinu svijesti o povezanosti  i pripadnosti širem kontekstu u okviru lanca opskrbe. Uslužna logistička poduzeća, koja su u velikoj mjeri i ispostave velikih inozemnih igrača, poprilično dobro razvijaju svoju infrastrukturu, ali djeluju kao silosi i nemaju svijest o pripadnosti širem lancu opskrbe. Proizvodne kompanije uglavnom koriste svoja skladišta i transportne usluge uslužnih logističkih poduzeća, te se više koncentriraju na svoje proizvodne procese.

(4) U kojoj mjeri razvoj infrastrukture (cestovne, željezničke i ostale) u Hrvatskoj prati potrebe lanca opskrbe? 

Izgradnjom autocesti razvila se i zadovoljavajuća cestovna infrastruktura. Željeznička nije ni vrijedna spomena. Zračni prijevoz ne igra veliku ulogu u našoj zemlji, luke i vodeni prijevoz muku muče tražeći svoju poziciju pod suncem. A tu zaista imamo potencijala, ali za razvoj strategije i onda realizaciju, nužna je suradnja s državom.  

(5) Koje investicije u infrastrukturu su trenutno najvažnije te kako će se taj razvoj odvijati u narednih desetak godina?

Kao što sam već spomenula, Atlantic grupa je izgradila i nedavno otvorila logističko distributivni centar kraj Velike Gorice. Također, veliki je iskorak učinjen nedavno kad je startup za robotiku i umjetnu inteligenciju Gideon Brothers implementirao svojeg logističkog robota u suradnji s Atlanticom, Tokićem i Orbicom.

Što se tiče daljnjeg razvoja fizičke transportne infrastrukture, ne očekujem drastične promjene u odnosu na ono što imamo danas iako Republika Hrvatska ima izvrsnu zemljopisnu poziciju i dobre potencijale. No, za to nam je potrebna koordinirana strategija u suradnji s državom. A u ovom trenutku država uopće nije zainteresirana za takve teme, a po mojem mišljenju nema ni stručnog kadra koji bi bio spreman tako nešto koordinirati. Poduzeća će se i dalje u okviru svojih strategija razvoja truditi razvijati svoju logističku (transportnu i skladišnu) infrastrukturu, ali sve bi to moglo biti efikasnije kad bi država imala strategiju razvoja logističkog sektora na razini cijele Republike Hrvatske. Cestovna infrastruktura će i dalje ostati najvažnija, a mogla bi biti još i bolja kad bi se procesi digitalizirali i tako povećala protočnost. No nisam sigurna da za tim postoji volja u javnim poduzećima koja upravljaju našim autocestama.

Zato je situacija na području softverske infrastrukture drugačija. U našoj zemlji postoje kvalitetna poduzeća koja proizvode digitalna rješenja za optimizaciju i upravljanje logističkim procesima, a i poduzeća koja su svjesna da im ta rješenja trebaju kako bi bila efikasnija. Iako nam sve to izgleda kao znanstvena fantastika, i kod nas će se ubrzo pojaviti autonomna vozila i dronovi, te tako promijeniti cijeli koncept logistike. Skladišta će se dalje robotizirati i digitalizirati i na taj način snižavati troškove, te ubrzavati tijek materijala i roba.

Problem vidim u još uvijek niskoj svijesti o integriranosti i koordiniranosti lanca opskrbe, pa samim tim i nedostatku svijesti o potrebi edukacije. Nisam sigurna da će se svijest o potrebi za edukacijom podići iako bih to željela svim svojim srcem jer mi je to posao i ne vidim nikakvih prepreka da do toga ne dođe.

(6) Koliki je značaj uspješnog upravljanja lancem opskrbe u današnjem poslovanju tvrtki? Koje se uštede mogu ostvariti s dobro organiziranim lancem opskrbe?

Danas u svijetu ne govorimo o konkurentnosti poduzeća već o konkurentnosti lanca opskrbe. Nekad su poduzeća djelovala kao silosi, optimizirala su svoje procese i maksimizirala dobit. Uz današnju tehnologiju i globalizaciju, poduzeća se sve više integriraju u lance opskrbe djelujući kao jedan entitet. Umjesto konkurentnosti, razvija se suradnja uz neprekidne inovacije i razvoj. Uđete li u unutrašnjost jednog Peugeotovog automobila i jednog Citroenovog, imat ćete osjećaj da sjedite u istom automobilu. To je zato jer Peugeot i Citroen zajednički nabavljaju 70% dijelova i tako spuštaju cijenu kod dobavljača. Ono u čemu se Peugeot i Citroen razlikuju je u najvećoj mjeri dizajn, dakle kreativnost i inovativnost.

Gdje još poduzeća mogu povećati svoju efikasnost, tj., snižavati troškove je optimizacija procesa, a ona se postiže primjenom strategija operacijskog managementa u okviru lanca opskrbe. Dakle, integriranost i suradnja. I unutar istog poduzeća. Veliki je broj primjera gdje i odjeli unutar istog poduzeća ne surađuju već djeluju u silosima. Tipičan je primjer odnos nabave i marketinga. Svaki se odjel trudi povećati svoju efikasnost i optimizirati procese, ali bez svijesti o tome da je on dio većeg sustava i da bi bio efikasniji kad bi postojala suradnja među odjelima. Svako se poduzeće trudi biti efikasno i efektivno, dakle, minimizirati troškove uz visoku kvalitetu usluge. Priča postaje smislenija ako se to radi u okviru većeg sustava, tj., šireg lanca opskrbe. Tipične strategije lanca opskrbe koje doprinose većoj efikasnosti su upravljanje odnosima s dobavljačima, optimiziranje procesa u skladištu, upravljanje zalihama, agregatno planiranje, tj., S&OP, optimizacija transporta i distribucije, te na strani efektivnosti upravljanje potražnjom.

U Republici Hrvatskoj imamo primjera poduzeća koja provode strukturirane programe edukacije u području upravljanja lancem opskrbe, ali su ta poduzeća uglavnom u stranom vlasništvu (na primjer, Heineken Croatia, British American Tobacco – BAT, Phoenix Farmacija).

(7) Proizvodi li hrvatski obrazovni sustav kvalitetne kadrove koji mogu podići razinu upravljanja lancem opskrbe i tako doprinijeti rastu konkurentnosti gospodarstva u cjelini?

Operacije nisu toliko seksi tema kao što su marketing i financije i meni je zbog toga baš jako žao jer smatram da je upravljanje operacijama i lancem opskrbe vrlo izazovno. Taj kontekst nije popularan jer je tu uvijek u igri priča o reduciranju troškova što se uvijek promatra u negativnom kontekstu budući da asocira na otpuštanje zaposlenika i snižavanje plaća. I zato obrazovni sustav malo pažnje posvećuje tim temama.

Također, upravljanje operacijama i lancem opskrbe u svojim aktivnostima kombinira tehnička, matematička, statistička, računalna i ekonomska znanja. A to je vrlo zahtjevno, te se mali broj studenata odlučuje za to područje. A onda se to područje niti ne obrađuje na visokoobrazovnim institucijama. U praksi studenti završe samo jedan od spomenutih studija, pa onda poduzeća ulažu u edukaciju svojih zaposlenika i nadograđuju njihovo znanje, ali i to vrlo sporadično.

Studiji iz upravljanja lancem opskrbe su najpopularniji u Nizozemskoj i Njemačkoj, te SAD-u. U Njemačkoj, u Hamburgu, postoji cijelo sveučilište iz logistike. Ja sam u svojoj karijeri susretala studente sa tih sveučilišta, dolazili su kod nas na razmjenu i oduševila se njihovim razmišljanjem i znanjem. Te su teme u tim zemljama podignute na višu razinu. Kod nas se te teme doživljavaju vrlo prizemno. U svojoj konzultantskoj praksi uglavnom nailazim na situacije u kojima postoji par entuzijasta u poduzeću koji guraju koncept lanca opskrbe, a ostali se zaposlenici silno trude pružati otpor.

S druge strane, ni institucije i agencije koje bi trebale promovirati upravljanje lancem opskrbe ne uspijevaju skroz jasno objasniti taj koncept, pa ispada da je to nekakvo prodavanje magle. I onda su potencijalni studenti zbunjeni. Ono što ja na primjer radim u suradnji s Hrvatskom udrugom poslodavaca je organizacija radionica za srednje škole i fakultete u okviru kojih kombiniram matematiku i poslovne procese, te kroz matematičke zadatke promoviram koncepte optimalnog upravljanja operacijama i lancem opskrbe. To učenicima, studentima i profesorima bude zanimljivo, ali te su radionice samo kap u moru.

No, da konkretno odgovorim na vaše pitanje. Ne, naš obrazovni sustav ne proizvodi stručnjake koji bi se kvalitetno bavili upravljanjem lancem opskrbe iako takvih studija ima. No, da bi bili atraktivni, ti studiji ne izvode u svojim programima sve teme koje bi trebale biti obuhvaćene, pa opet nismo nigdje jer se tako ne stvaraju stručnjaci koji imaju cjelokupno potrebno znanje.

Mišljenja sam da je rješenje u promociji poduzetništva i optimizacije poslovnih procesa još od vrtića, preko osnovne i srednje škole do fakulteta, te u integriranom studijskom programu koji će obuhvatiti sve potrebne teme. Mlade ljude jednostavno treba naučiti poduzetnički razmišljati. Kad takvi mladi ljudi dođu do trenutka upisa na fakultet oni će razumjeti važnost optimalnog upravljanja operacijama i lancem opskrbe. Jer lanac opskrbe nije prisutan samo u proizvođačkoj industriji. Lanac opskrbe je prisutan u svim industrijama, počevši od distribucije, trgovine, poljoprivrede, turizma, telekomunikacija do organizacije raznih događaja i uslužne industrije.